Moj seminarski iz Istorije sprpskog primitivizma
Leposava 2108. o 2008.
Broj 44 | Piše: Pavle Ćosić • 26. Decembar 2008, Izvor Pečat
Hoće li se savremena Srbija – u nekakvom budućem prosperitetnom, i po meri božanstva političke korektnosti, Nevlade, „nekrštenica“ i blistavo čistih gaća usrećenom, svetu – najpouzdanije tumačiti kroz školski predmet Istorija srpskog primitivizma? Eskluzivno za čitaoce „Pečata“, orvelovsko-domanovićevski odgovor daje junakinja popularnog antiutopijskog romana „Leposava“.
Iako volim studije političke korektnosti, ponekad me smaraju novi zakoni. Po poslednjoj Peruanskoj konvenciji moraš da napišeš po jedan seminarski iz svakog predmeta na mesec dana. Tako mi je ovog meseca iz predmeta Istorija srpskog primitivizma uletela tema: „Srbija pre sto godina“. Znači, dobila sam da obradim 2008. godinu.
To nije mnogo lak zadatak pošto, otkako su nas poslednji put civilizovali, skoro svi istorijski podaci izbrisani su i sa interneta i sa kontraneta, po naređenju Crvenog krsta. Tako su mi više kao građa poslužile knjige i periodika u Nenarodnoj biblioteci Srbije koje se još uvek čuvaju, ali nisu dostupne javnosti. Srećom, Dimitrijev ujak Bojan Pontijaković tamo radi, pa sam bazi pristupila preko veze.
Neverovatno mnogo stvari sam saznala koje nisam imala pojma.
Na primer, još te davne 2008. godine se govorilo o ukidanju viza. Čak je neki Božidar Đelić početkom godine uporno izjavljivao da će nam EU do kraja te godine ukinuti vize! Eh, šta su pusta predizborna obećanja. Jer, treba napomenuti, te godine su održani i izbori. Neki vanredni, upravo zbog pitanja verifikacije onog ekonomskog ugovora sa EU koji je verifikova tek ove godine, znači tačno 100 godina kasnije! E, pazi, tada, pre čitavih 100 godina raspala se vlada onog nacionalnog klerofašiste Koštunice jer je njegova stranka bila protiv potpisivanja tog ugovora, dok su njegovi koalicioni partneri Boris Tadić i neki Dinkić bili ZA. Na Koštuničinu stranu su stali tadašnji ozloglašeni fašistoidni četnici, naslednici Šešelja kojem se u to vreme još sudilo u Hagu. Na istoj strani su se našli i Miloševićevi naslednici, onog Slobodana Miloševića zbog kojeg su nas prvi put civilizovali, još za mandata Klintona Prvog, 1999. godine.
Ali, šta se na kraju desilo? Većinu su osvojili ovi koji su bili protiv sporazuma, ali su ovi Miloševićevi na čelu sa nekakvim Ivicom Dačićem odjednom posle izbora promenili ploču. Ipak je to SPS, isti onakav kakav i danas postoji... Bitno je samo da budu na vlasti, a kakve će interese zastupati, znamo svi - samo svoje sopstvene. Tako se desilo da onaj lepi predsednik Boris Tadić čiji spomenik danas stoji u Akademskom parku umesto onog zlikovca Dositeja Obradovića, bude prinuđen da uđe u kaoliciju s Miloševićevom strankom. Morao je čovek, razumem ga, nije mu bilo lako, ali što se mora - mora se. Da nije to uradio, bar još 200 godina bismo čekali da nas skinu sa te crne liste.
Na tim izborima je u istoj toj koaliciji bio i Nenad Čanak koji je polako te godine počeo da preuzima celokupnu vlast u Vojvodini. Računa se da je samo te godine prigrabio oko 250 miliona slovnih znakova, i to bez razmaka. To je bilo dovoljno da u sledećih pet godina postane najbogatiji debeli političar u regionu, po čemu je ostao upamćen u Tajmsovom istraživanju izvršenom 2012. godine (i to je za dlaku pobedio onog istog Ivicu Dačića koji em nije uspeo da se ugoji više od 30 kilograma te godine, em je posedovao oko 7 miliona slovnih znakova manje od Čanka).
Bilo je izgleda dosta frke oko tih izbora. Tada je, na primer, za gradonačelnicu bila kandidovana moja čukunbaba Biljana Srbljanović, ali naravno da joj poseljačeni Beograd nije dao ni pet-šest posto glasova. Njeno predizborno obećanje je bilo da će sve džibere potrpati u zatvore kad dođe na vlast. Genijalna ideja, ali možda za neko drugo mesto i drugo vreme. Dobro da je i toliko dobila.
A te godine su održani još jedni vrlo važni izbori - u Americi. Tada se prvi put desilo da bude izabran neki predsednik neevroameričkog porekla već afro-američkog. To je bio veliki pomak ka demokratiji i dodatni dokaz da su Amerikanci još tada bili tolerantan narod, ali se ceo normalan neoliberalni svet uplašio u prvom momentu te pobede jer se taj Obama ili Osama, ne sećam se tačno kako se zvao, tokom kampanje vrlo eksplicitno zalagao za obustavu američkih humanitarnih akcija. Na sreću, ubrzo se pokazalo da je to bio vešt predizborni trik pošto je odmah za najbliže saradnike uzeo najvažnije ljude i iz dinastije Klinton i iz dinastije Buš. Odmah posle izbora usledila je velika ekonomska kriza, najveća u tom veku, ona posle koje je uvedena zabrana češanja nosa i ušiju na javnom mestu.
Istina, taj ravnopravni građanin afro-američkog porekla je na dužnost stupio tek sledeće godine tako da to nije bila tema mog seminarskog rada, ali da podsetim da je on utabao staze za dolazak čuvenog Džordža Buša Trećeg na vlast koji je uspeo da civilizuje i demokratizuje najveći deo Azije, Južne Amerike, zapadnog Balkana, Afrike i istočne Rusije.
Na unutrašnjoj sceni su se najviše vodile čarke oko prodaje neke velike naftne firme. To iz novina ništa nisam uspela da shvatim jer su informacije uglavnom potpuno protivurečne. Čas jedan političar tvrdi da je pogrešno prodati Rusima tu fabriku, čas isti taj tvrdi da je to najbolje za Srbiju, pa na kraju tvrdi da je to ucena i da ne može da prolazi neki gasni koridor i sve tako u krug. To je taj neki Dinkić kojem su posle Amerikanci dodelili orden za zasluge pošto je uspeo da izdejstvuje da taj koridor ne prolazi kroz Srbiju. Fala bogu! Možete da zamislite šta bi se sve događalo u regionu da smo dopustili da kroz Srbiju prolazi ruski gas!?
Treba još reći da su te godine prvi put oficijelno nevladine organizacije ušle i u lokalnu i u republičku vladu, preko sklapanja koalicije sa LDP-om onog simpatičnog Čede Jovanovića i da su izbili prvi veliki anarhistički protesti u Grčkoj kada je policija ispravno reagovala i ubila nekog dečaka koji ih je napao molotovljevim koktelom. Ti su neredi imali nešto uticaja i na našu političku scenu jer su tako ojačali anarhistički pokreti kod nas. Ali ne mnogo. Vođe su pohapsili odmah, još dok su ispisivali neke imbecilne grafite po gradu. Ostale su kasnijih godina asimilovali u LDP i SNS kroz čuveni Vladin program o političkoj asimilaciji i amortizaciji.
